Odgoj bez tjelesnog kažnjavanja

Uloga roditelja u nama obično izaziva ugodne misli o sreći i zadovoljstvu te je ispunjena brojim predivnim trenucima, ali i zahtjevnim izazovima s kojima se nije uvijek lako nositi. Na Hrabri telefon za mame i tate i u naše Savjetovalište često nam se javljaju roditelji u potrazi za odgojnim savjetima i s nedoumicama oko postavljanju granica. Često nam govore kako se nađu u situaciji da se uslijed nekih dječjih ponašanja, posebice u najranijem djetinjstvu, osjećaju bespomoćno i frustrirano. Ponekad, ne znajući naći drugo rješenje, koriste tjelesno kažnjavanje, zbog čega se kasnije i sami osjećaju loše. S druge strane, neki u tome ne vide ništa loše u jer su i sami bili odgajani u obitelji u kojoj je tjelesno kažnjavanje bila prihvatljiva i uobičajena odgojna metoda te koji smatraju da djeca drugačije ni ne mogu naučiti razlikovati dobro od lošeg. Mnogi roditelji nam kažu kako smatraju da je naš stav (a i zakonska regulativa) da roditelj treba djetetu prepustiti da radi što želi. Zapravo, takvo ponašanje roditelje je također kažnjivo i naziva se zanemarivanje. S treće strane, postoje roditelji koji su bili tjelesno kažnjavani kao djeca te su odlučili da svoju djecu neće odgajati na taj način, no ne znaju što mogu raditi umjesto toga.

Postavljanje granica djetetu bez tjelesnog kažnjavanja i ostalih ponižavajućih odgojnih postupaka nije samo moguće, već je i nužno, zbog različitih štetnih posljedica koje takvi postupci mogu imati za dijete. Svakom djetetu potrebni su poštovanje, fizička dobrobit, pažnja, povjerenje i ljubav. Odgovaranjem na potrebe djeteta učimo ga da je vrijedno i voljeno te ga pripremamo da se uspješno nosi sa svim razvojnim izazovima.

Razlozi zbog kojih roditelji koriste tjelesno kažnjavanje kao odgojnu metodu najčešće su kriva vjerovanja o utjecaju i učinkovitosti ove metode. Mnogi roditelji smatraju kako povremeni udarac u svrhu discipliniranja djetetu ne može naškoditi te da će dijete jedino tako naučiti da neke stvari ne smije raditi. Međutim, tjelesno kažnjavanje povećava rizik od tjelesnih ozljeda djeteta. S obzirom na to da ga roditelji najčešće koriste kada se osjećaju ljuto, teže im je i kontrolirati svoje ponašanje stoga se može dogoditi da zbog intenziteta udarca dovedu u opasnost tjelesno zdravlje i sigurnost djeteta. Iako svaki udarac nije tjelesno zlostavljanje, važno je imati na umu da ostavlja štetne posljedice po dijete i da dugoročno ne uči dijete što je dobro. Štoviše, istraživanja pokazuju da tjelesno kažnjavanje smanjuje vjerojatnost da će dijete zaista naučiti ono što roditelj želi.

Umjesto da kod djece potiče unutarnju želju i motivaciju za poželjna ponašanja jer je to ispravno, uči ih da je u redu i neprimjereno se ponašati, ali da moraju biti pažljivi da ne budu uhvaćeni. Motivacija djeteta za promjenom ponašanja trebala bi biti potaknuta ljubavlju i poštovanjem prema roditelju te tako i zaista istinski prihvaćena od strane djeteta, dok je motivacija kao posljedica tjelesnog kažnjavanja uzrokovana strahom. Osim toga, tjelesno kažnjavanje djecu uči da je nasilje prihvatljivo rješenje kada žele nešto postići – ako roditelji udare njih, u redu je i da oni udare nekog drugog. Istraživanja također pokazuju da djeca koja češće doživljaju tjelesno kažnjavanje mogu imati više socijalnih, emocionalnih i problema u ponašanju tijekom djetinjstva i adolescencije, ali i u odrasloj dobi.

Postavljanje granica u odgoju proces je koji zahtijeva puno strpljenja, truda i vremena. Postoje mnoge tehnike koje se mogu primijeniti kako bi djeca naučila koja su to poželjna ponašanja i koje ih mogu naučiti kako da donesu ispravne odluke. Važno je naglasiti da je za njihovu primjenu nužno poznavati djetetove potrebe i razvoj te metode prilagoditi u odnosu na djetetovu dob, posebice u najranijem djetinjstvu.

Do treće godine života dijete donosi prve zaključke o svijetu, uči zadovoljavati svoje potrebe, vjerovati i nositi sa zahtjevima okoline. Zbog potrebe za neovisnošću ne želi da roditelji sve rade umjesto njega te počinje izražavati želju da nešto učini samo. Dijete može negodovati, vrištati, lupati nogama te se roditeljima često može činiti da je prkosno, što ih često zna i frustrirati. Važno je upamtiti da su ovakvi ispadi bijesa razvojno očekivani jer dijete još uvijek nema potpunu kontrolu nad svojim ponašanjem. Dijete do druge godine života ne zna imenovati svoje osjećaje, a do treće godine ne može ni razumjeti kako se drugi osjećaju. Potrebna mu je pomoć roditelja i postupno zadovoljavanje samostalnosti. S obzirom na to da dijete tada istražuje, najprije je važno osigurati mjesta na kojima bi se ono moglo ozlijediti (npr. utičnice, kutove namještaja, pospremiti opasne predmete i sl.). Ako se ipak dogodi da se dijete nađe u nekoj opasnoj situaciji recite odlučno Ne! te mu ponudite nešto u zamjenu. Na primjer, ako vaše dijete poseže za vrućom šalicom, možete mu odlučno reći „Ne, to je vruće!“, u zamjenu mu dati igračku i tako mu preusmjeriti pozornost. Važno je znati i da, u skladu sa svojim kognitivnim razvojem, djeca ispod tri godine ne razlikuju uzrok i posljedicu te nemaju kognitivne sposobnosti razlikovati dobro od lošeg, stoga kazna nije primjeren odgojni postupak za njih, jer je jednostavno neće moći ni razumjeti.

Djeca predškolske dobi počinju osvještavati svoje mjesto u obitelj i okolini, uče odvajati maštu od stvarnosti te često dolaze u konflikt sa samima sobom i okolinom. Ova razvojna faza također može biti veliki izazov za roditelje jer djeca mogu biti uporna u borbi za sebe i intenzivno izražavati svoje emocije. Utjecaj okoline u ovoj je fazi važan za razvoj njihovog samopoštovanja i doživljaj uspješnosti, a vjerovanje djeteta u vlastitu sposobnost bit će temelj za njegovo učenje u budućnosti. Djeci je potrebno omogućiti doživljaj uspjeha u stvarima koje čine. Ponudite djeci izbor kad god je to moguće. Davanjem izbora možete postaviti granice, a istovremeno djetetu omogućiti i samostalnost koja mu je potrebna (npr. “Hoćeš li danas obuti plave ili crvene tenisice?”). U postavljanju granica i usmjeravanju djetetova ponašanja pomažu jasne upute koje mu daju do znanja kakvo se ponašanje od njega očekuje ili što treba napraviti (npr. umjesto da mu kažete „Ne trči po kući.“ možete reći „Molim te hodaj umjesto da trčiš po kući.“).

Većina roditelja u odgoju je primarno usmjerena na kažnjavanje kako bi spriječili neka nepoželjna ponašanja, no za usmjeravanje djeteta puno su bolje nagrade za poželjna ponašanja. Važno je napomenuti da nagrada ne mora biti samo materijalna, poput igračke ili čokoladice. Nagrada može biti pohvala, pažnja koju pridajemo djetetu, zagrljaj ili poljubac, odlazak s djetetom u park, što je važno za jačanje djetetovog samopouzdanja i razvoja dobre slike o sebi. Ako u nekim situacijama za poticanje nekih poželjnih ponašanja koristite materijalne nagrade, vodite računa o tome da to trebaju biti neke stvari koje vaše dijete voli ili u kojima inače uživa. Eventualne problematične situacije možete spriječiti tako da s djetetom unaprijed dogovorite pravila ponašanja i izbjegnete sukob (npr. Popodne ćemo ići u dućan i moći ćeš izabrati jednu čokoladicu.). Pravila koja postavljate djetetu trebaju biti razumljiva i usmjerena na pozitivan ishod (npr. umjesto da kažete “Nećeš gledati crtić ako ne pospremiš igračke.” pokušajte reći “Možeš gledati crtić nakon što pospremiš igračke.”).

Postavljanje granica je zahtjevno, stoga treba i dobro birati „bitke“ koje su nam važne. Odgoj ne bi treba biti usmjeren na konflikte i igru moći između roditelja i djeteta. Djetetu  je potrebno dati priliku da svoje ponašanje promijeni kako bi zadovoljilo svoje potrebe. U zamjenu za to sigurno ćete dobiti ljubav i poštovanje te ćete biti puno zadovoljniji svojom roditeljskom ulogom. Čini nam se da mnogi smatraju da postoje samo dva pola: jedan odgoj s batinama, a drugi potpuno zanemarujući. Prisjetite se svoga djetinjstva. Sigurni smo da su Vam u najljepšem sjećanju ostali upravo oni autoriteti koji su vam pokazivali granice, ali Vas kroz njih i poštivali kao osobu.

Ako Vam je potrebna podrška i savjet oko postavljanja granica u odgoju uz uvažavanje djeteta ili imate drugih pitanja i briga, nazovite Hrabri telefon za mame i tate na broj 0800 0800. Linija je besplatna i anonimna, a možete nam se obratiti i na e-mail.