Transrodnost i djeca

Što je transrodnost i kako se manifestira

Temi transrodnosti u našoj se okolini još uvijek pristupa nedovoljno, s velikom nepoznanicom od strane opće populacije te, u većini slučajeva, s različitim negativnim stajalištima. Negativni stavovi su najčešće uzrokovani nepoznavanjem teme i neinformiranošću, kao i osjećajima straha, nerazumijevanja i nepovjerenja, stoga je informiranje o toj temi prvi važan korak koji svaki pojedinac može napraviti.

Spol je biološka kategorija određena rođenjem i prema tome ljude dijelimo na one muškog i ženskog spola. S druge strane, rod ukazuje na psihološko gledište, to je osobni doživljaj pojedinca koji se tiče pripadnosti određenom spolu. Kada se kaže da je osoba ženskog roda, to znači da doživljava sebe kao ženu.

Uobičajeno su spol i rod podudarni, dok kod transrodnih osoba biološki spol nije u skladu s onim kako se oni osjećaju. Primjerice, transrodna osoba koja je ženskog spola može se osjećati kao da je muškarac. Većina transrodnih osoba već od najranijeg djetinjstva pokazuje neprihvaćanje spola u kojem su rođeni, što znači da već kao djeca osjećaju da je njihov rodni identitet drugačiji od biološkog spola. To kod djece vodi do osjećaja kao da „žive u krivom tijelu“, što stvara zbunjenost i puno pitanja. Djeca u takvim situacijama spontano mogu željeti promijeniti svoj izgled kako bi se on podudarao s rodom s kojim se identificiraju. To uglavnom znači promjenu oblačenja, načina govorenja ili promjenu nekih navika vezanih uz tjelesni izgled. Neki od njih žele i promijeniti izgled svojih spolnih karakteristika koje ukazuju na spol kojemu ne osjećaju pripadanje. Uz to, uobičajeno je i da se boje reći drugima kako se osjećaju jer nisu sigurni kakvu će reakciju to izazvati. Važno je da svako dijete koje se nađe u takvoj situaciji kroz razvoj ima pored sebe odrasle osobe koje će mu omogućiti priliku da dobije ono što osjeća ispravnim za sebe i što mu je potrebno.

Stavovi o transrodnosti i posljedice istih

Nažalost, zbog negativnog općeg stava o transrodnosti, podrška i pomoć transrodnoj djeci često zakazuju. Pravovremenost reakcije odraslih osoba iz djetetove okoline od iznimne je važnosti kada govorimo o ovoj temi. Odrastanje i razvoj transrodne osobe bez snažne roditeljske podrške mogu biti ugrožavajući i vrlo teški. Nažalost, transrodna djeca često nailaze na odrasle koji im šalju poruku da njihov osjećaj nije u redu i da trebaju promijeniti način na koji se osjećaju. Nedostatak podrške i neprihvaćanje od strane okoline dovode do brojnih rizika. Primjerice, zbog toga su, u usporedbi sa svojim vršnjacima, transrodna djeca i mladi podložniji povećanom riziku za razvoj depresije, suicidalnosti, poteškoća sa samopoštovanjem te ostalim psihološkim i psihijatrijskim odstupanjima.
Važno je znati kako transrodnost nije nešto što roditelji ili bilo koja druga osoba u djetetovom životu mogu izazvati ili promijeniti. Kada usvojimo ove činjenice i kada se informiramo o ovoj temi, otvara se prostor raznim mogućnostima i odgovornostima koje odrasle osobe trebaju prihvatiti prilikom pristupanja transrodnoj djeci kako bi im osigurali podršku, sigurnost, zaštitu te psihološku i tjelesnu dobrobit.

Kada roditelji primijete da se njihovo dijete ponaša drugačije ili izražava neusklađenost biološkog spola s rodom, često se nađu u dilemi i pred njima se stvore izazovi vezani uz to kako postupiti. Poznato je kako se svijest o rodu formira vrlo rano, u dobi od oko treće godine te kako određeni postotak djece u svom ranom djetinjstvu izražava ponašanja koja su karakteristična za suprotni spol. 

Važno je znati da to što dijete iskazuje misli i ponašanja koja ukazuju na nesklad biološkog spola i roda ne znači da je dijete transrodno. U većini slučajeva takva dječja ponašanja se prirodno „ugase“ do puberteta i kod takve djece nesigurnost u vezi roda je jednostavno bila dio razvoja i odrastanja. No, to ne znači da se radi o dječjem „hiru“, niti bi se roditelji trebali samostalno nositi s procjenama o stanju svog djeteta. S druge strane, za mali postotak djece koja su transrodni, osjećaji nesklada se nastavljaju kroz život.

Što roditelji mogu poduzeti?

  • ne ignorirati znakove koje im dijete šalje jer takva reakcija vodi u rizik da se dijete počne osjećati izolirano, odbijeno i neprihvaćeno
  • ne zabranjivati djetetovu želju da čini nešto kao suprotni spol (primjereno dobi djeteta ukazati na moguće reakcije okoline na takvo ponašanje)
  • znanje da to što dijete iskazuje misli i ponašanja koja ukazuju na nesklad biološkog spola i roda ne znači da je dijete transrodno
  • ne donositi samostalne procjene o stanju djeteta
  • potražiti mišljenje stručnjaka, liječnika ili psihologao
  • važnost educiranja i informiranosti o temi transrodnosti
  • pružanje podrške, razumijevanja i potpore djetetu
  • prihvatiti svoje i djetetove osjećaje zbunjenosti, tuge, ljutnje te procesa prilagodbe

Potražite pomoć za sebe i dijete

Tema transrodnosti u životu jedne obitelji i djeteta nosi razne izazove, teškoće, nepoznanice i česti osjećaj pogubljenosti, kao i dvostrukih osjećaja. Odbačenost i/ili neprihvaćenost od okoline, diskriminacija, povlačenje iz društva, narušeno mentalno zdravlje, teškoće s vršnjacima, emocionalno zlostavljanje, narušeni obiteljski odnosi, samo su neki od mogućih izazova za obitelji s transrodnim djetetom koji zaslužuju i zahtijevaju stručnu pomoć, uključivanje u grupe podrške i razne edukacijske programe. Ako nisu sigurni kako postupiti i pitaju se kome se mogu obratiti u svojoj okolini, roditelji za početak te informacije mogu potražiti na anonimnoj i besplatnoj savjetodavnoj liniji Hrabrog telefona za mame i tate, svakim radnim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800, ili putem e-mail adrese na savjet@hrabritelefon.hr.

 

Tekst napisale: Sara Lulić i Mirna Čagalj Farkas, psihologinje na Hrabrom telefonu