Bullying – nasilje među vršnjacima

Nasilje među vršnjacima je pojam s kojim se svakodnevno susrećemo i koji nam se na prvi pogled čini vrlo jednostavnim. Svatko od nas vjerojatno može zamisliti nasilnika ili poznaje priču djeteta ili mlade osobe koja je doživjela nasilje. No, promatrajući učenike na školskom dvorištu, granice postaju mnogo nejasnije. Vršnjačko nasilje poprima mnoge oblike, a priče djece i mladih koji su ga doživjeli su vrlo različite. Osim toga, svatko od nas drugačije definira granice prihvatljivog ponašanja, a promatramo li ih sa strane neke svakodnevne situacije, kao što je prijateljsko zadirkivanje, mogu nam se činiti vrlo bliskima vršnjačkom nasilju.

Upravo je nesigurnost u značenje situacije s kojom smo suočeni jedna od najčešćih prepreka u tome da odlučimo reagirati. Ako procijenimo da postoji razlog za zabrinutost, da netko svojim ponašanjima prelazi granice, a da se osoba suočena s njima ne može sama obraniti, smatrat ćemo da postoji potreba da se nešto poduzme. Ako nečije ponašanje doživimo kao prijateljsko zadirkivanje ili svađu koju moraju sami riješiti, daljnji tijek situacije ćemo vjerojatno prepustiti uključenim osobama. Budući da je ovo prvi korak u procesu u kojem odlučujemo hoćemo li nekome pomoći ili ne, jako je važno moći točno procijeniti kada je situacija zabrinjavajuća ili se otima kontroli.

Da bi određena ponašanja mogli okarakterizirati kao vršnjačko nasilje, stručnjaci smatraju da mora biti prisutno nekoliko obilježja (Coloroso, 2004).

Prije svega, mora postojati namjera da se druga osoba povrijedi, odnosno da joj se nanese neki oblik štete. Može se raditi o nanošenju fizičke ozlijede, o emocionalnom povređivanju ili čak nanošenju socijalne štete pokušajima da se osobu izolira iz društva. S druge strane, ako netko bez svjesne namjere nekoga povrijedi svojim riječima ili zbog neopreza sruši drugog učenika na hodniku, tu situaciju nećemo smatrati vršnjačkim nasiljem.A

Sljedeći važni element koji je prisutan kod vršnjačkog nasilja je neravnopravnost moći u odnosu između žrtve i počinitelja nasilja. Moć ne proizlazi samo iz fizičke snage, već pritom može biti važan i status osobe. Počinitelj može biti fizički snažniji i razvijeniji, ali i stariji, popularniji u razredu ili sigurniji u sebe od žrtve. Snaga može biti i posljedica brojnosti. Naime, u značajnom broju slučajeva vršnjačkog nasilja prisutno je više od jednog počinitelja.

Nadalje, za razliku od svakodnevnih sukoba, vršnjačko nasilje je opetovano i trajno, odnosno žrtve žive s prijetnjom da će se ono ponoviti. Unatoč čestom i trajnom doživljavanju različitih oblika vršnjačkog nasilja, mnoge žrtve zbog prisutnog straha ne prijavljuju nasilje i ono se nastavlja.

Djeca i mladi ponekad mogu biti nesigurni oko označavanja tih ponašanja kao vršnjačkog nasilja. Vršnjačko nasilje poprima mnogo oblika, no ono što im je svima zajedničko je da prelaze naše osobne granice prihvatljivog ponašanja i da se zbog njih ne osjećamo ugodno ili nas čak plaše. Takva ponašanja nisu u redu i potrebno je na njih reagirati.

Kao prijatelj, roditelj ili učitelj, nismo uvijek u mogućnosti biti uz dijete ili mladu osobu i primijetiti sva ponašanja koja ih možda uznemiruju. Međutim, na temelju njihovih ponašanja možemo posumnjati da se u njihovom svijetu nešto promijenilo i da nešto nije u redu. Svojim ponašanjem osoba nam može slati poruku da im je potrebna pomoć, čak i kada riječima to nije spremna učiniti. Neka od ovih ponašanja su jasnija i uočljivija, dok je da bismo primijetili one druge potrebno više pažnje i svjesnost o tome što ona mogu značiti.

Budući da je škola za njih nesigurno mjesto, žrtve vršnjačko nasilja često se boje se odlaska u školu i iz škole, odbijaju ići u školu, žale se da su bolesni da bi mogli ostati kod kuće ili markiraju iz škole, a da bi izbjegli nasilnike mogu promijeniti uobičajeni put prema školi ili moliti roditelje da ih odvezu.

Žrtve mogu početi dolaziti kući s potrganom odjećom, oštećenim školskim knjigama ili bez svojih stvari, a roditelji mogu početi primjećivati neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine.

Ako nasilnik od njih traži novac može im početi „nestajati“ novac koji su im roditelji dali za ručak ili džeparac.  Ponekad se vraćaju kući izgladnjeli jer im je uzet novac za ručak. Da bi opravdali nestanak novaca često mogu izjavljivati da su „izgubili“, a da bi udovoljili nasilniku mogu početi češće tražiti novac od roditelja ili čak krasti.

U školi se ponekad može primijetiti da sami provode odmor, a da to prijateljima iz razreda nije neobično i nisu zabrinuti zbog toga. Vršnjaci iz razreda ih ne biraju u grupnim sportovima. Nastavnici mogu primijetiti da dijete češće traži njihovu blizinu ili da je učenik nesiguran i uznemiren ako treba izaći pred ploču, odnosno pred razred.

Osobe iz djetetove okoline mogu primijetiti i da je dijete povučenije nego inače, nesigurno u sebe, anksiozno, napeto, depresivno ili čak agresivno prema drugima, zastrašujući drugu djecu. Roditelji ponekad mogu primijetiti i promjene u svakodnevnim rutinama, primjerice, dijete ili mlada osoba može prestati jesti, imati poteškoća sa spavanjem ili noćne more. Bespomoćnosti i opterećenost djeteta ili mlade osobe koja doživljava teže oblike vršnjačkog nasilja može dovesti i do samoranjavanja, prijetnji samoubojstvom ili čak pokušaja samoubojstva. Ova ponašanja mogu pobuditi našu sumnju, no neka od njih mogu se javiti i kod suočavanja s drugačijim izazovima pa je prije donošenja konačnog zaključka važno podijeliti našu zabrinutost s djetetom ili mladom osobom.

Kada im se pristupi, žrtve često odbijaju govoriti o tome što nije u redu ili nude nevjerojatna objašnjenja i isprike za ono što nas zabrinjava. Imamo li na umu kako izgleda svijet žrtve nasilja, može nam biti lakše razumjeti strahove i sumnje koje dijete ili mladu osobu sprječavaju da se otvori i uvažiti ih. Potreba da zaštitimo tu osobu i nešto poduzmemo može biti vrlo snažna, no u pristupanju djetetu ili mladoj osobi koja se suočava s takvim ponašanjima vršnjaka jako je važno uvažiti njene strahove i pratiti njen tempo, pružajući joj za to vrijeme razumijevanje, ohrabrenje i podršku koji će joj olakšati dijeljenje svoje priče s nama.

Snaga kojom bullying utječe na svijet žrtve zabilježena je u nizu istraživanja. Vršnjačko nasilje svijet žrtve može ispuniti strahom, nesigurnošću, tugom, usamljenošću i osjećajem bespomoćnosti. Za dijete ili mladu osobu škola postaje nesigurno i neprijateljsko mjesto u kojem oni u svakom trenutku mogu biti povrijeđeni. Budući da je to okruženje važan dio njihovog života od kojeg ne mogu pobjeći, neke žrtve vršnjačkog nasilja su svakodnevno suočene sa strahom i neizvjesnošću, zbog čega se kod njih može javiti otpor prema odlasku u školu i kronično izostajanje iz škole, a njihov uspjeh u školi nerijetko slabi.

Jedna od najčešćih i najsnažnijih posljedica vršnjačkog nasilja je gubitak samopoštovanja, odnosno osjećaj manje vrijednosti i samokritičnost. Stalno usmjeravanje nasilnika na određenu osobinu žrtve kroz ponižavanje i uvrede mogu dovesti do toga da žrtva počne sebe promatrati očima nasilnika i razvije vjerovanje da je ta osobina čini manje vrijednom osobom. Gubitak vjere u sebe može dovesti do povlačenja od društva. Imajući na umu da nasilnici žrtvu često nastoje izolirati i izdvojiti od društva, dobivamo sliku djeteta koje se u trenucima kada mu je zapravo potrebna najveća podrška osjeća usamljeno i napušteno. Svakodnevna izloženost neugodnim ponašanjima vršnjaka može dovesti i do osjećaja bespomoćnosti te gubitka vjere da se nešto doista može promijeniti.

Kod dugotrajnije izloženosti vršnjačkom nasilju kod žrtava se mogu javiti i psihosomatski simptomi – primjerice, dijete ili mlada osoba se može početi žaliti na glavobolju, bolove u trbuhu ili leđima, vrtoglavicu ili imati poteškoće sa spavanjem. Ova ponašanja ponekad se promatraju kao izlike djeteta koje ne želi u školu, no one mogu biti i poziv u pomoć djeteta koje svoje brige i strah nije u mogućnosti izraziti na drugi način. Teži slučajevi vršnjačko nasilja mogu dovesti i do agresivnosti djeteta prema sebi (npr. samoranjavanja, suicidalnih misli djeteta) ili drugima (npr. gubitak kontrole i napad na nasilnika).

Navedene su posljedice zajedničke velikom broju žrtava vršnjačko nasilja. Ipak, svako dijete i mlada osoba svijet oko sebe promatraju i doživljavaju na svoj način pa se i njihove reakcije na iskustvo vršnjačkog nasilja mogu donekle razlikovati.

Djeci i mladima koji doživljavaju neki oblik vršnjačkog nasilja može biti vrlo teško ohrabriti se i potražiti pomoć. Istraživanje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba (2003) pokazuje da je jedno od sedmero zlostavljane djece u spomenutom istraživanju prolazilo kroz iskustvo zlostavljanja samo, ne uspijevajući pronaći hrabrost potrebnu da potraže pomoć. Svatko od nas može biti osoba kojoj će se dijete ili mlada osoba suočena s vršnjačkim nasiljem obratiti za pomoć . U tom trenutku važno je biti svjestan hrabrosti koja je bila potrebna da osoba pred nama s nekim podijeli svoju priču.

Razlozi za neprijavljivanje vršnjačkog nasilja često leže u strahu i osjećaju bespomoćnosti koje i mogu ispunjavati svijet žrtve nasilja. Djeca koja ne progovaraju o nasilju mogu se bojati da će im se nasilnik osvetiti, bojati se da im nitko neće vjerovati, vjerovati da se ništa neće promijeniti, vjerovati da će roditelji ili stručnjaci u svojim nastojanjima da pomognu samo pogoršati problem, da će reći nasilniku tko im se točno obratio za pomoć ili da će u svojoj okolini ispasti “tužibabe”. Neki od njih mogu se osjećati posramljeno jer se nisu uspjeli obraniti ili krivo jer misle da su na neki način doprinijeli tome, dok drugi možda ne doživljavaju ta ponašanja kao nasilna i nisu svjesni da nijedno dijete ne zaslužuje suočavati se s njima (Kovačević i Buljan Flander, 2005; Smokowski i Kopasz, 2005). Svaki naš poticaj, ohrabrenje, savjet kome se obratiti, podrška i razgovor, djetetu ili mladoj osobi suočenoj s nasiljem mogu pomoći da prevlada nesigurnost i pokuša promijeniti situaciju u kojoj se nalazi. Osim toga, podrška prijatelja, obitelji i šire okoline te pravovremeno zaustavljanje nasilja mogu značajno doprinijeti  ublažavanju ili čak potpunom izbjegavanju moguće slike svijeta žrtava kakvu pružaju istraživanja. Svatko od nas na svoj način može doprinijeti sretnijem i mirnijem odrastanju djece i mladih.

Ako se pitate doživljava li Vaše dijete vršnjačko nasilje i brine Vas kako s njim razgovarati o tome i kako ga zaštitit, odgovore možete dobiti ako nazovete liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broju 0800 0800, ili nam pišite putem maila savjet@hrabritelefon.hr.