Djeca s teškoćama učenja i škola

Ako ste primijetili neke teškoće vezane uz učenje kod Vašeg djeteta, prvo što biste trebali napraviti je odvesti ga stručnjaku na procjenu kako biste dobili procjenu je li dijete sposobno funkcionirati na  razini akademskih zahtjeva i odgovara li akademski program njegovom intelektualnom statusu i uzrastu.

Djecu na ispitivanje prvenstveno upućuju djelatnici škola koji predstavljaju „prvu frontu“ rada s učenicima. S obzirom na to da svakodnevno rade s njima, prvi mogu uočiti određena odstupanja. Liječnik školske medicine pritom dijete šalje na psihodijagnostičku obradu stručnog tima. To uključuje pregled od strane psihijatra, defektologa (rehabilitatora), psihologa, logopeda, moguće i putem EEG-a. Po dobivanju dijagnoze roditelji dobivaju daljnje preporuke za školu.

Kada govorimo o dijagnozi teškoća učenja, ona se odnosi na poremećaj psiholoških procesa uključenih u primanje, razumijevanje i korištenje verbalnih i neverbalnih informacija. Očituju se na pažnji, shvaćanju, obradi podataka, pamćenju, komunikaciji, čitanju, pisanju, računanju i slično.

Roditelje često zbunjuju nazivi pojmova individualiziranog i prilagođenog programa. Najčešće reakcije na prijedlog individualiziranog programa od strane stručnih timova nakon dijagnostičke obrade budu: “O čemu vi pričate, moje dijete je normalno! Što mislite kako će se moje dijete upisati? Dijete će mi biti etiketirano od strane razreda, mislit će da je glup!“ Ono što je važno znati jest da se individualizirani pristup ne odnosi na sadržajnu prilagodbu školskog gradiva, odnosno školsko gradivo za učenje ostaje isto. Ono što se mijenja jest pristup ispitivanju školskog gradiva. Roditeljima se u takvim situacijama često da primjer djeteta koje dobro ne vidi, što ne znači da ne razumije, nego samo da mu trebaju naočale kako bi vidjelo kao i drugi. Ekvivalent tome jest dijete s dijagnozom ADHD-a, poremećaja koje može imati intelektualno iznadprosječno dijete, ali zbog poteškoća pažnje imati slabije rezultate. Individualizirani program učeniku pomaže da ostvari ocjene jednake kao i drugi, unatoč svojim poteškoćama (na primjer, usmeno ispitivanje umjesto pismenog, manje zadataka iste težine i slično). Individualizacija je važna i za odgojni dio pa se tako, primjerice, učeniku s ADHD-om odobrava povremeno dizanje, usmjeravanje na druge aktivnosti, odnosno ne tretira ga se kao „neodgojeno“ dijete i ne kažnjava na klasičan način za nediscipliniranost na nastavi. U nekim slučajevima je uz individualizirani pristup potreban i asistent u nastavi kako se ne bi narušavala grupna dinamika rada, a o tome možete pročitati više na dnu teksta.

Glavna razlika između individualiziranog i prilagođenog programa je u vrsti prilagođavanja nastavnog sadržaja učeniku kojemu je određeni program dodijeljen. S obzirom na to da ranije opisani individualizirani program, glavna razlika između dva navedena programa jest u stupnju obuhvaćenosti sadržaja gradiva. Dok individualizirani pristup i dalje sadržava svo propisano nastavno gradivo, prilagođeni program omogućuje smanjenje i pojednostavljivanje sadržaja školskog gradiva, što direktno utječe na odabir upisa u srednje škole. Sadržaj se prilagođava ovisno o djetetovim mogućnostima. Program može obuhvaćati sve školske predmete ili samo pojedine, kao što je primjerice matematika (pojednostavljeni zadaci, bez korištenja kompleksnih brojeva). Također, i socio-emocionalni pristup je pritom drugačiji te se s djetetom komunicira u skladu s njihovim emocionalnim kapacitetima. Osobe po prilagođenom programu mogu biti, primjerice, djeca s graničnim intelektualnim funkcioniranjem, ispodprosječnim sposobnostima, koja znaju impulzivno reagirati i koja mogu imati poteškoće u samoregulaciji vlastitih emocija, tako da  im se često uz prilagođeni program dodijeli i asistent u nastavi.

Po preporuci psihodijagnostičke obrade stručnog tima roditelji se mogu obratiti stručnoj službi škole koja zatim traži odobrenje za zapošljavanje asistenta u nastavi od nadležnog ministarstva ili gradske uprave.

Asistent u nastavi najčešće je osoba završenog društvenog studijskog smjera kao što su studenti psihologije i socijalne pedagogije. Također, asistenti mogu biti i već završeni stručni suradnici koji se dodjeljuju učenicima ponajprije osnovnih škola, a u slučajevima invaliditeta i u srednjim školama. Zadatak asistenta je pružanje pomoći prema određenom individualiziranom programu za specifične teškoće kod djeteta ili prilagođenom programu za djecu s teškoćama u razvoju. Ovisno o propisanom programu asistent prilagođava svoje vještine i sposobnosti djetetovim kako bi dijete što bolje usvojilo potrebno školsko gradivo. Često to nije lak zadatak s obzirom na individualnost svakog djeteta, tako da početak suradnje može uključivati dulji period prilagodbe djeteta na asistenta te asistenta na dijete. U početku je važno uspostaviti adekvatan odnos povjerenja s obzirom na to da asistent ima odgojno-obrazovno-savjetodavnu ulogu. Tako na početku zajedničkog rada dijete može testirati granice, biti u otporu prema radu ili s druge strane veselo prihvatiti pomoć i biti otvoreno za suradnju. Asistent također preispituje vještine i sposobnosti kojima dijete raspolaže kako bi mogao svoj način rada prilagoditi djetetovim potrebama. Može biti prisutan cijelo vrijeme tijekom propisanog razdoblja školovanja djeteta ili samo na pojedinim školskim predmetima s kojima dijete ima poteškoća (npr. terenska nastava, praktični rad i slično). Cilj uvođenja asistenta u nastavu je integrirati učenike sa specifičnim teškoćama kako bi se povećala njihova mogućnost upisa u redovne škole uz rad na vještinama socijalizacije.

Roditelji, ako sumnjate da Vaše dijete ima teškoće u učenju ili imate neke nedoumice u vezi prilagodbe škole potrebama Vašeg djeteta, nazovite nas na liniju za mame i tate na broj 0800 0800 ili nam se javite putem e- maila.