Gubitak i tugovanje kod djece

Kategorija: Obitelj

Kod djece, kao i kod odraslih, tugovanje je povezano s gubitkom neke osobe ili stvari. Predstavlja normalnu i prirodnu reakciju koja im pomaže da se oporave od gubitka. Djeca mogu tugovati zbog smrti bliske osobe, gubitka kućnog ljubimca, preseljenja u drugi grad, uništavanja drage igračke, svađe s prijateljima, razvoda roditelja i sl.

Reakcije na gubitak

Tugovanje kod djece se može primijetiti na ponašajnoj, emocionalnoj, misaonoj i/ili tjelesnoj razini. Na emocionalnoj razini najčešće se mogu primijetiti osjećaji ljutnje, straha, tjeskobe, krivnje, nesigurnosti, anksioznosti, osamljenosti, bespomoćnosti, tuge, ali i drugi neugodni osjećaji. Tijekom procesa tugovanja, ovi osjećaji se izmjenjuju i roditelji bi ih trebali prepoznati i dopustiti djetetu da ih iskaže. Pritom je važno da su, uslijed izražavanja tih osjećaja djeca sigurna i da neće nauditi sebi ili drugima.

Također, važno je da roditelji obrate pozornost i na ono o čemu djeca razmišljaju. Primjerice, djeca mogu biti zaokupljena razmišljanjem o osobi koje više nema, postavljaju si pitanje : „Zašto se to dogodilo?“, „Jesam li ja mogao/la pomoći?“ Konstantno razmišljanje o gubitku može imati za posljedice slabiju koncentraciju, pamćenje, školski uspjeh i sl.

I na tjelesnoj razini se mogu očitovati znakovi tugovanja (npr. nesanica, glavobolje, umor, pretjerano znojenje, probavne smetnje, suha usta, bol i pritisak u grudima, bolovi u mišićima i sl.), kao i na ponašajnoj (teškoće sa spavanjem, promjene u apetitu, osamljivanje, plakanje itd.). Ponekad su ove reakcije prisutne od ranije pa im roditelji ne pridaju dovoljno pažnje za vrijeme tugovanja.      

Kako djeca razumiju gubitak s obzirom na dob

  • Djeca do 3. godine nemaju sposobnosti, ni kognitivne ni emocionalne, da shvate gubitak, nemaju razvijen osjećaj za vrijeme, kao ni mogućnost verbaliziranja i razumijevanja emocija.
  • U dobi od 3 godine do polaska u školu počinju shvaćati neka obilježja gubitka. Primjerice djeca mogu razumjeti da je on nepovratan, često ga doživljavaju kao kaznu, postavljaju pitanje: „Tko je kriv?“ te ga personificiraju. Još uvijek nemaju razvijenu sposobnost verbaliziranja vlastitih misli i osjećaja, kao ni njihovog izražavanja. Osim toga, mogu biti izražene neke ponašajne i tjelesne reakcije.
  • S polaskom u školu do dobi adolescencije, djeca počinju razumijevati da je gubitak neizbježan, nepovratan i trajan. Djeca su sada sposobna izraziti emocije, često se osamljuju, a znaju biti i neprijateljski raspoloženi prema drugima. Žele ostati u kontaktu s onim što su izgubili zbog čega mogu imati poteškoće u koncentraciji ili spavanju. Povremeno mogu biti zabrinuti za svoju, kao i sigurnost osoba u svojoj okolini. Preispituju svoje ponašanje u odnosu na doživljeni gubitak te mogu osjećati da gube kontrolu nad svojim životom.
  • Adolescenti svoje osjećaje izražavaju najčešće osamljeno. Postoji mogućnost da gubitak utječe na njihovo samopouzdanje na način da ga oslabi, imaju se potrebu osvetiti, a ponekad preuzimaju ulogu odraslih osoba.

Faze tugovanja

Tugovanje započinje stanjem šoka tijekom kojeg djeca najčešće nisu svjesna što se dogodilo, doživljavaju nestvarnim određeni gubitak ili ga negiraju. Kada prvotno stanje šoka prođe, postaju svjesni gubitka, iako je još uvijek prisutna odbojnost prema njemu. Mogu biti osjetljivi na podražaje/osobe iz okoline, snažno željeti da sve bude kao prije te maštati o tome što su izgubili. Prihvaćanje gubitka kao stvarnog označava iduću fazu tugovanja za koju je karakteristično povlačenje djeteta u sebe, umor i potreba za spavanjem. Nakon što djeca prihvate gubitak, mogu se ponovno vratiti svom načinu života od ranije, pritom svjesni da u njemu nema određene osobe/stvari koju su izgubili. Možemo reći da tugovanje završava kada djeca ponovno preuzimaju kontrolu nad svojim životom, kada na novi način doživljavaju svoj život i sebe kao osobu te kada preuzimaju odgovornost za svoj život. Djeca su svjesna da postoji određena praznina zbog određenog gubitka, ali znaju i da s tim osjećajem mogu živjeti.   

Koliko dugo traje tugovanje

Tugovanje je bolan proces koji kod svakog djeteta traje različito. Svakom djetetu je potrebno više ili manje vremena da preboli određeni događaj i nije dobro požurivati tugovanje, koje isto ima svoje uspone i padove. Zapravo želimo naglasiti da se tijekom tugovanja mogu izmjenjivati periodi kada se dijete osjeća dobro i kada se osjeća loše i to je prirodno. No, da je dijete završilo proces tugovanja, roditelji mogu prepoznati po tome da se dijete prilagodilo na novu situaciju i nastavilo sa svojim uobičajenim aktivnostima i načinom funkcioniranja uz rituale kojima se sjeća osobe/stvari koju je izgubilo. Međutim, to ne znači da dijete više nikada ne smije biti tužno zbog gubitka, da zaboravi to što je izgubilo ili da više nikad ne osjeti da mu to nedostaje.

VAŽNO:

  • gubitak se ne odnosi samo na smrt
  • tugovanje je individualan proces koji nema pravila
  • tugovanje neće prestati ako ne pričate s djetetom o gubitku

Kako odrasli mogu pomoći djeci

Neizmjerno je važno da djeca tijekom procesa tugovanja imaju podršku roditelja i drugih bliskih odraslih osoba u svojoj okolini (odgajatelji, učitelji, šira obitelj). Djeca su ovisna o odraslima i zbog toga je važno da osjete njihovu podršku kako bi osjetili sigurnost za izražavanje osjećaja koje uslijed nekog gubitka doživljavaju. Osim toga, ako i roditelji zajedno s djetetom doživljavaju određeni gubitak, važno je da su svjesni toga da djeca u odnosu na odrasle drugačije izražavaju misli i osjećaje vezane za određeni gubitak. Stoga se vrlo lako može dogoditi da roditelji sa svojom djecom nisu usklađeni u fazama tugovanja. Tugovanje je proces koji se kod svake osobe odvija svojim tempom i važno je da roditelji dijete ne požuruju s proradom gubitka, odnosno da ih ne okrivljuju ako ne pokazuju osjećaje na isti način kao oni. Primjerice, kod djece se može javiti osjećaj krivnje jer imaju potrebu za zabavom, igrom, veseljem dok odrasli oko njega tuguju.

Djeca ponekad mogu i skrivati svoje osjećaje jer žele zaštititi roditelje. Stoga je važno da i roditelji iskazuju svoje osjećaje, ugodne i neugodne, kako bi bili primjer svojoj djeci i poslali im poruku da mogu izdržati njihove emocije.

Također, djeci je važno dati kratke i njima razumljive informacije o gubitku, kako ne bi sebe krivili za njega. Roditelji su ključni u tome da im pomognu prihvatiti da je gubitak stvaran. Npr. ako je umro neki član obitelji, roditelji mogu uključiti dijete u pospremanje njegovih stvari, odlazak na grob i sl. Ako roditelji primijete da su djeca promijenila svoj odnos prema prijateljima i drugima u okolini, ako iskazuju osjećaje na „tupi“ način, ako je prisutno samookrivljavanje, separacijske teškoće i sl., važno je da se obrate stručnjaku kako bi dijete uz njegovu pomoć proradilo gubitak koji je doživjelo.  

Ako Vam je potrebna dodatna podrška jer smatrate da Vaše dijete nije preboljelo određeni gubitak ili ne znate kako da se Vi nosite s određenim gubitkom i pritom budete podrška svom djetetu, Hrabri telefon za mame i tate dostupan je od 9 do 20 sati svakog radnog dana na broju 0800 0800. Linija je besplatna i anonimna, a možete nam se obratiti i na e-mail

 

Za više informacija pročitajte i publikaciju Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba pod nazivom "Kako pomoći tugujućem djetetu".