Kako razgovarati s djetetom koje se povjerilo o zlostavljanju?

Problem možda jest manji kad se podijeli, ali podijeliti problem ni za koga nije mala stvar, pogotovo kada je riječ o zlostavljanju. Žrtve zlostavljanja često doživljavaju brojne neugodne emocije poput straha, srama, krivnje, tuge  i nesigurnosti  koje ih koče u odluci da potraže pomoć.  Stoga treba imati na umu da je odluka o povjeravanju svoga problema zapravo čin velike hrabrosti.

Isto kao što nije lako povjeriti nekome svoj problem, vrlo često nije lako niti osobi kojoj je ukazano to povjerenje. Spoznaja o tome da je netko do koga vam je veoma stalo bio izložen nekoj vrsti nasilja može sa sobom također donijeti težak teret snažnih i neugodnih emocija.  Uznemirenost, šok zgroženost,  ljutnja,  krivnja,  žalost  vrlo su česte emocionalne reakcije odraslih na spoznaju o tome da im je dijete (bilo) žrtva zlostavljanja. Iako nimalo ugodne za doživjeti, važno je znati da su sve te emocije očekivane, razumljive i prirodne.

Stoga, uopće ne čudi da mnogi roditelji ili druge odrasle osobe ne znaju kako se  s tim nositi, što reći ili na koji način pristupiti djetetu kada im se obrati u takvim situacijama.  Zato vam donosimo neke smjernice o tome na koji način razgovarati o zlostavljanju i pružiti podršku djetetu.

1. OČUVATI POVJERENJE

Ako Vas je dijete odabralo za osobu kojoj će priznati da je žrtva zlostavljanja, to znači da za njega predstavljate osobu od povjerenja. Vrlo je važno očuvati to povjerenje. Prvo, bitno je pokazati  djetetu da mu vjerujete. Iako informacije koje ćete čuti mogu za vas biti šokantne i uznemirujuće, pokažite djetetu da ste na njegovoj strani. Osigurajte privatnost tijekom razgovora, ako je moguće u nekoj mirnoj prostoriji i bez ometanja drugih. Nemojte prenositi informacije koje je dijete podijelilo s vama ostalim članovima obitelji ili drugim vama bliskim ljudima dok dijete nije spremno na to, naročito ako vas je tako zamolilo.  S druge strane, bitno je i ne obećati  ono što nikako ne možete održati (npr. da sve rečeno ostaje isključivo između vas ili da zlostavljač neće ići u zatvor )  Objasnite djetetu da je nužno poduzeti mjere kako biste ga zaštitili i kako bi počinitelj mogao odgovarati za svoja djela i da te mjere uključuju traženje stručne pomoći (CZSS, policija, stručni suradnici škole i sl). U stručnim službama rade ljudi koji će mu pružiti podršku i omogućiti zaštitu od zlostavljača. Time pokazujete djetetu  da ste spremni  poduzeti sve kako biste ga zaštitili.

2. NE OSUĐIVATI DIJETE

Odgovornost za zlostavljanje u potpunosti je i uvijek na zlostavljaču. Niti jedna osoba ne bi smjela trpjeti zlostavljanje i niti jedno zlostavljanje ne može se opravdati time da je zlostavljač bio isprovociran, izazvan ili slično.  Imajte na umu da dijete nipošto nije krivo za to što se dogodilo, pokušajte se suzdržati od komentara kao što su „Trebao si misliti što bi se moglo dogoditi“,  „To je sramota za našu obitelj!“ Mislio sam da si pametniji od toga!“Kao što je već bilo rečeno, ljutnja jest  jedna od mogućih popratnih reakcija u ovakvim situacijama. Ipak, pokušajte je kontrolirati jer su djeca veoma osjetljiva na emocionalne reakcije roditelja. Ako se ipak dogodi da se ne uspijete suzdržati, dajte djetetu do znanja da ta ljutnja  nije usmjerena na njega.

3. POKAZATI RAZUMIJEVANJE ZA TEŠKE OSJEĆAJE

Već  je bilo govora o tome kako su emocije koje prate sam čin povjeravanja teške i neugodne. Dajte sebi i djetetu vremena za taj razgovor, budite mu u potpunosti posvećeni i posvetite svu pažnju slušanju. Djetetu će možda biti teško izreći neke stvari, zato dopustite šutnju, čak i kad je ona neugodna.  U takvim situacijama dobro je reći nešto poput : „Vjerujem da je teško naći prave riječi za ono što ti se dogodilo, uzmi si vremena, mogu pričekati.“ Ili „Čini mi se da ti nije lako govoriti o tome, to mi je sasvim razumljivo. Pomozite djetetu da imenuje neke emocije koje primjećujete na njemu i dajte „dopuštenje“ da ih izrazi. Pokažite da je doživljaj takvih emocija posve prirodan u toj situaciji, da ih dijete ima pravo izraziti te da Vi to možete podnijeti.  Nemojte forsirati dijete da odmah kaže sve o zlostavljanju, nije dobro tjerati ga da se otvori više nego što je spremno na to.  Ako dijete pokaže želju da prekine razgovor ili se u nekom trenutku razgovora povuče u sebe, dajte mu svakako do znanja da nije nužno  sada odmah sve ispričati, ali da ste istinski zabrinuti za njega i da želite čuti ostatak onoga što vam ima za reći u nekom trenutku kad će biti spremno.

4. REĆI DA NIJE KRIVO

U raznim situacijama zlostavljanja, dijete može biti izmanipulirano na način da vjeruje kako je nečim izazvalo ponašanje zlostavljača i da je zaslužilo to što mu se dogodilo. Dajte mu do znanja da to nipošto nije tako i da je odgovornost za zlostavljanje u potpunosti na zlostavljaču. Recite mu kako se nitko nema pravo ponašati na takav način prema njemu i da ono u potpunosti zaslužuje Vašu zaštitu.

5. POHVALITI ZA HRABROST

Dajte  djetetu do znanja  da je bilo  jako hrabro, da ste svjesni kako mu priznavanje cijele te situacije nije bilo lako, ali da ste da ste ponosni njega jer se odlučilo za taj veliki korak.  Recite mu da ga volite i  koliko vam je važno da Vas je odabralo za osobu od povjerenja. Iskažite mu svoju volju i želju da  ga saslušate u bilo kojoj situaciji ili o bilo kojem problemu koji trenutno ima ili će jednom nekad imati. Nagradite dijete za njegovu veliku hrabrost nečim što voli.

6. OBAVIJESTITI O TOME ŠTO ĆE SE DALJE DOGAĐATI

Obavijestite  dijete o tome kome ćete se dalje obratiti za pomoć i što može očekivati od pojedinih institucija kojima ćete se obratiti. Time mu dajete do znanja da nećete dopustiti  da se zlostavljanje nastavi već da ćete poduzeti određene korake koji će dovesti do toga da se ono zaustavi.

7. POTRAŽITI POMOĆ I PODRŠKU ZA SEBE

Kod mnogih roditelja javit će se krivnja ili negativne misli kao rezultat vlastitih pretjeranih očekivanje od svoje roditeljske uloge („Trebao/la sam vidjeti da se nešto događa, mogao/la sam spriječiti zlostavljanje“). Strah da im se neće vjerovati, da će im se zlostavljač osvetiti ili da će biti proglašeni cinkarošima samo su neki od razloga zbog kojih dijete odluči čuvati tajnu o zlostavljanju i to uspješno kriti od ljudi u svojoj okolini.  Imajte na umu da nema roditelja koji može čitati djetetove misli ili  držati dijete 24 sata dnevno na oku kako bi znao što se sve s  njim događa. U teškim slučajevima zlostavljanja (npr. seksualno) i sam roditelj može doživjeti posrednu traumatizaciju.

Ako imate pitanja vezanih uz to što dalje poduzeti ili kako razgovarati s djetetom o zlostavljanju, nazovite liniju Hrabrog telefona za mame i tate  na broj 0800 0800 ili nam pišite na e-mail.