Razvojni strahovi
Svaka razvojna faza veže se uz određene strahove koji predstavljaju sastavni i uobičajeni dio djetetova odrastanja, osobito njegova emocionalnog dijela. Razvojni strahovi imaju važnu ulogu u pripremi djeteta na život u budućnosti, a nastaju suočavanjem djeteta s vanjskim svijetom i izazovima koje donosi odrastanje. Najčešće spontano nestaju kako dijete prelazi iz jedne razvojne faze u drugu. Stoga treba poticati dijete da samostalno savladava razvojne strahove, uz podršku i razumijevanje roditelja, jer svladavanjem strahova jedne razvojne faze djeca postaju sposobna suočiti se s razvojnim strahovima sljedeće. Važno je da roditelji prihvaćaju strahove kao dio odrastanja, nastoje ohrabriti dijete da izrazi svoje osjećaje te da se suočava sa strahom na način i tempom koji njemu odgovara.
Strahovi od rođenja do druge godine života
Od rođenja do otprilike druge godine života, kod djece je prisutan strah od odvajanja od njemu emocionalno najbližih osoba ili tzv. separacijska anksioznost. Takav strah se najčešće očituje u izraženom plakanju kada djetetu bliska osoba odlazi iz prostorije u kojoj se i ono nalazi. Dijete u toj dobi još nije sposobno niti kognitivno niti emocionalno shvatiti da privremeni odlazak njemu bliske osobe ne znači da se ta osoba neće vratiti, a kako govor još nije dovoljno razvijen da bi dijete to izrazilo, plač je znak djetetova unutarnjeg stanja. U dobi od dvije godine izražen je strah od nepoznatih osoba, dijelom povezan s oprezom kojeg dijete osjeća prema nepoznatim osobama, odnosno prema ljudima kojima nije privrženo. Osim ovih, u toj dobi mogu biti prisutni i strahovi od bučnih uređaja (usisavač, bušilica i sl.) te od raznih životinja.
Strahovi u trećoj i četvrtoj godini
Kako djeca odrastaju, razvijaju govor te postaju sposobna verbalizirati strahove specifičnih sadržaja poput straha od izmišljenih bića ili maski, snova, mraka, samoće, životinja ili ljudi u uniformama (npr. doktora) koji se javljaju u trećoj i četvrtoj godini. U toj dobi djeca sve više razvijaju svoju maštu kroz gledanje crtića, slikovnica ili reklama kroz koje se upoznaju s dobrim i lošim likovima što može poticati strah od negativnih likova.
Strahovi u petoj i šestoj godini
U petoj, odnosno šestoj godini strahovi postaju realniji jer djeca počinju shvaćati značenje određenih događaja te se kod djece može razviti strah od nesreća, tjelesnih ozljeda, mraka, bolesti (osobito ako je u obitelji prisutna bolest člana obitelji ili ako se dogodila smrt) te strah od nadrealnih bića i pojava – čudovišta, vampira, duhova, vještica i sl. Razlog ovim strahovima je taj što djeca puno maštaju, gledaju razne televizijske sadržaje i slušaju priče zbog čega im je teško razlikovati maštu od stvarnosti.
Reakcije roditelja na dječje strahove?
Situacije, objekti, osobe i drugi izvori djetetovih strahova, roditeljima ponekad mogu izgledati besmisleno i čudno pa mu katkad kako bi uvidjelo da se nema čega bojati, nastoje objasniti da nema razloga za strah i izlažu ih objektu straha tempom i načinom koji je djetetu neprihvatljiv (tzv. šok metoda), a nije rijetkost da u toj situaciji izgube strpljenje. Također, određeni stereotipi, poput toga da se dječaci ne boje, da su dječaci ti koji su hrabri, da samo male bebe plaču i sl., kao i uspoređivanje s drugom djecom mogu utjecati na dijete tako da se osjeća neshvaćeno i posramljeno. Kao posljedica toga dijete može potiskivati osjećaj straha i samo se suočavati sa strahom na neadekvatan način kako ne bi bilo posramljeno od ostalih, odnosno kako bi ispunilo očekivanja roditelja. S druge strane, postoje odrasli koji, u želji da zaštite dijete i ublaže mu određeni strah, ne dopuštaju djetetu da uopće dođe u situaciju koja mu može izazvati strah, kako bi mu pod svaku cijenu dali osjećaj sigurnosti. Oba opisana načina suočavanja s dječjim strahovima ne rješavaju problem, nisu poželjna niti korisna za dijete jer bez obzira na to čini li nam se djetetov strah stvarnim ili u potpunosti besmislenim, on je za dijete uvijek stvaran, ozbiljan i uznemirujući! Stoga, ako djetetu ne dopustimo da osjeti strah, neće biti u mogućnosti razviti sposobnost prepoznavanja potencijalno opasnih situacija i strategija suočavanja s njima.
Važnost osvještavanja vlastitih strahova
Važno je da roditelji osvijeste svoje strahove kako oni ne bi ometali njihovo svakodnevno funkcioniranje ili funkcioniranje djeteta. Ako se roditelji boje određene situacije ili pojave (npr. psa), intenzivno će brinuti o tome i to će svjesno ili nesvjesno pokazati pred djetetom (npr. prelazimo cestu čim ga ugledamo). Ako je to njihov stalni obrazac ponašanja, a objašnjenje djetetu zbog čega je to tako izostane, vrlo je vjerojatno da će isti obrazac ponašanja usvojiti i dijete. Razlog tome je što su roditelji djetetovi prvi i najvažniji modeli prema kojima usvajaju određena ponašanja. Odgoj djece je zahtijevan jer vrlo često zahtijeva propitkivanje sebe samoga, vlastitih stavova, razmišljanja, ponašanja pa tako i strahova. Važno je pružiti djetetu osjećaj sigurnosti i mogućnosti rješavanja određenog straha, a ako sami toga nismo svjesni, teže ćemo ispuniti tu zadaću. Što prije roditelji osvijeste svoje strahove i pomognu sebi da se osjećaju sigurnije i opuštenije, pomoći će i djetetu da njihov strah ne „prijeđe“ na dijete.
Razvojni strahovi uglavnom ne zahtijevaju stručnu pomoć no, dok su prisutni zahtijevaju roditeljsku pažnju, razumijevanje, strpljenje i prihvaćanje djeteta.
Prije svega, važno je pratiti pojavu djetetovih strahova i polako ga suočavati sa situacijom koje se boji. Važno je dopustiti djetetu suočavanje i istraživanje situacije koja mu izaziva strah na način i u vrijeme koje njemu odgovara. S vremenom će se dijete postupno prilagođavati na situacije ili objekte koji ga plaše, postajati hrabrije i samopouzdanije što će u konačnici doprinijeti slabljenju osjećaja straha. Pri tome je roditeljsko razumijevanje i podržavanje djetetovog istraživanja zastrašujućih situacija važno kako bi dijete steklo samopouzdanje za suočavanje sa strahom. Na primjer, roditelji mogu s djetetom gledati filmove ili čitati priče o izvoru straha, a koje imaju pozitivan završetak. Tako će dijete dobiti poruku da se strahovi mogu ublažiti i savladati, osvijestit će da se događaju i drugima, a možda i dobije ideju kako se ono samo može suočiti sa svojim strahom. Ponekad može biti korisno da s djetetom roditelji podijele svoja iskustva iz djetinjstva i načine kako su se oni nosili s njima i tako mu također pokazati da strahove svi osjećamo i da je strah normalan osjećaj. Važno je da roditelji otvoreno razgovaraju s djetetom, dopuste mu da slobodno izrazi svoje osjećaje bilo riječima, bilo crtežom ili kroz igru. Tijekom razgovora roditelji i dijete zajedno mogu razviti ´strategiju´ suočavanja s izvorom straha – možda će to biti upaljeno svjetlo noću, najdraža plišana igračka koja će ga štiti od strašnog objekta i slično. Roditeljski zagrljaj i topla riječ uvijek su potrebni i korisni, a svaki mali pomak važno je pohvaliti jer je osjećaj zadovoljstva i ponosa ono što će dijete ohrabrivati da se i dalje uspješno suočava i nosi sa svojim strahom! Razumljivo je da se u takvim situacijama roditelj umori i nije lako uvijek dati podršku i ostati miran, osobito ako nam se strah čini besmislenim.
Ako Vam se čini da pružate svom djetetu podršku, a da strah i dalje ometa djetetovo svakodnevno funkcioniranje, ako niste sigurni što učiniti da se dijete osjeća bolje ili niste sigurni je li to što dijete doživljava razvojni strah, Hrabri telefon za mame i tate dostupan je za Vaša pitanja od 9 do 20 sati svakog radnog dana na 0800 0800. Linija je besplatna i anonimna, a možete nam se obratiti i na e-mail.
Podijeli